Yeah, right! Nemam što reći. Sve je u redu, a opet ništa nije u redu. Vani je sve u redu, ali u mojoj glavi ništa nije u redu. Ništa novoga, nažalost. Ne znam više zašto pišem ovdje jer mi stvarno ne pruža nikakvu utjehu ni ništa pametnog. Ne pišem nikakve lijepe priče, pjesme, ništa. Samo kukam o tome kako sam depresivan. Znam ja lijepo pisati, ali nemam volje više za time. Moja zadnja pjesma je nastala 12.06.2010. 39 minuta nakon ponoći. Ide ovako:
Toliko puno riječi
Tako malo vremena
Samo jedan život
Sve samo da kažem
Da ju volim
I koliko mi znači
Naravno, pjesma je posvećena mojoj anđelici koju volim najviše na svijetu i koja mi znači najviše. Da nema nje ne znam bih li još bio ovdje. Najvjerojatnije ne bih. Ah, što ću. Glup sam i griješim stalno. Ne znam. Prije mi je znalo doći da uzmem uže, napravim omču i krenem očevim koracima. On nije uspio, nisam ni ja u dugogodišnjoj praksi nijednom uspio, a bilo je pokušaja. Neki sežu jako davno. Uvijek se neka viša sila umješala bila. To je dobro. Da nije bilo te više sile, tog kozmičkog entiteta, tog zaštitnika koji štiti moj život, ne bih upoznao nju. Ne znam kome sam više zahvalan. Njemu ili njoj. I, k vragu, ne znam zašto sam takav unatoč njima. Oni su moja dva najčvršća temelja na kojima stojim. Živ sam upravo zbog njih. Volim ih, cijenim, poštujem, neizmjerno sam im zahvalan, a opet sam u stanju biti apsoluno govno, zeznuti njih, svoje roditelje, sestru i otići bez pozdrava. Oduvijek sam to htio napraviti bez pozdrava. Koga zapravo zanima zašto sam otišao? Nikoga. Ne želim tražiti opravdanje za svoja djela. Ali kad bih išao to napraviti s opravdanjem učinio bih to na neki debilni način. Možda u Paintu nacrtati "I felt like doing it" ili nešto slično i postaviti za desktop računala. Usput bih sakrio kabel od napajanja kod sebe tako da nitko ne vidi tu poruku prije nego li bude vrijeme za to. Znam da neću nikada to učiniti upravo zbog drugih jer rijetko što radim za sebe. Obično i dok učinim nešto za sebe, to bude potpuno autodestruktivne prirode.
Danas u 11.15 imam zakazanu operaciju zaostalog zubnog živca. Zvuči obećavajuće, ali ne. Anestezirat će me nekako. Nadam se injekcijom u desni kratkotrajnu. Da što prije prođe da mogu jednu vrstu boli zamijeniti drugom, podnošljivijom. Makar na kratko.
26.08.2010. u 01:09 ý 0 Komentara ý Print ý #
Moj lik. Ovalno lice s izraženim jagodičnim kostima. Kratka kosa začešljana prema nazad, smeđe boje. Oči ledeno plave, velike, pravilan razmak između njih, upale, okružene tamnim kružićima. Obrve uredne, prosječne. Trepavice duge i ženskaste. Iznad lijeve obrve ožiljak od sudara s drvetom. Na neki način je cool. Na čelu pri korjenu nosa rupica od vodenih kozica. Nos iskrivljen na sredini, posljedica loma u ranom djetinjstvu, bježi ulijevo, krumpirast. Pravilni madež nasred lijevog obraza. Lice je poprilično dobrog tena, osim par prištića na čelu. Čelo intelektualca, samo bez tragova gubljenja kose. Usne prosjećne veličine i punoće, crvene boje.
Osjećaji vezani uz moj lik. Gledajući svoj odraz u zrcalu osjećam lagani prijezir zbog toga što je to moje lice. U njemu vidim ogromnu inteligenciju, mudrost, napaćenost, tugu, oči koje su pune vode, toliko tuge da se bojim da ću se utopiti u njoj. Vidim umor. Umor kao posljedicu psihičkih stanja kroz koja se provlačio moj um.
09.08.2010. u 22:28 ý 0 Komentara ý Print ý #
Da, zaista je predugo prošlo otkako sam zadnji put pisao ovdje. Zaista mi ovaj blog je ispušni ventil kao što sam i napisao u uvodnom postu koji je nastao davno.
Za početak, da kažem ukratko što se sve promijenilo od zadnjeg pisanja ovdje. I sve i ništa, zapravo. Upisao sam fakultet, i dalje sam u stabilnoj vezi sa svojim malim anđelom, pronašao sam istomišljenike i kolege u svojoj okultnoj struci u svome selu od grada, a to je zapravo ono što me najviše čudi. I dalje pijem i imam depresivne epizode koje nisu vezane uz alkohol. A sada malo detaljnije.
Fakultet
Nakon četiri godine boravka u ekonomskoj školi, slijedio sam zacrtani životni plan i upisao poslovnu ekonomiju. Znam da bez puno muke neću postići blistavi uspjeh, ali zato sam si obećao da ću naporno raditi kako bih dospio u elitu, u onih 10% koji nisu samo brojevi, već ih se zna po imenu. Za to postoje dva razloga. Prvi je prolaženje kroz fakultet na staroj slavi, a drugi je jamstvo za zaposlenje. Naravno da je pun kufer nezaposlenih diplomiranih ekonomista. Godišnje ih sa fakulteta izađe približno tisuću. Oni elitni koji su prolazili sa super ocjenama su pronalazili posao. Na njima se vidi da su se trudili i da su radnici, dok ovi koji su se provlačili kroz fakultet stoje na birou i predstavljaju dio crne statistike nezaposlenih. Toliko o tome.
Ljubav
Iskreno, nisam se nadao da će to toliko trajati. Idući tjedan će biti tri mjeseca otkako smo moj anđeo i ja zajedno. Imali smo i prvu krizu. Neću reći svađu jer to nije bila svađa. Oboje smo krivili sami sebe i imali smo valjane argumente. Volim ju previše da bih joj i slučajno išao nauditi. Radije bih sebe ubio nego njoj nanio bol. Zaista, spreman sam sve učiniti za nju. I hvala nebesima, voli i ona mene. Mislio sam da ću joj dosaditi već. Stalno sam nešto kukao, lovile su me depresivne ideje, paranoja, brige, sumnje. Grozno. Mrzim samoga sebe zbog takvog ponašanja. Iskreno ju nisam zaslužio, ali kad već hoće biti na najluđoj vožnji ikad neka slobodno ide sa mnom. Ako neće, pustit ću ju. Nije mi svejedno, ali njena sreća i blagostanje mi je na prvome mjestu. Naravno, već imam spreman demonski pakt u slučaju da joj se nešto dogodi lošega. Dati ću svoju dušu za njezin spas. Toliko daleko je otišla moja bizarna ljubav koju i pokazujem na bizarne načine. Točnije, pokazati ću. Još nisam bio u prilici pokazati joj tko sam i što mogu učiniti. Jamčim da to nikada neće zaboraviti i da će to biti najljepši mogući prikaz ljubavi kojeg je jedan čovjek pokazao drugome.
Onostrano
Pa, pronašao sam neke istomišljenike. Troje njih, zapravo. Najviše mi se svidio K. koji je njihov vođa. Zaista je mnogo toga vidio, možda i previše, u svojoj kratkoj karijeri. Ima ogromnu moć, znatiželjan je, a opet oprezan. Zaista jedna divna osoba. No, ima jedan "problem". Samoprozvani je nacist. Meni ne smeta toliko, ali nekima bi moglo smetati. S njime sam prošao toliko lošega zadnjih tjedana da je to nevjerovatno. Uglavnom su to bili složeni rituali dozivanja kozmičkih entiteta, ali i potrage za užasima koji obitavaju našim okružjem. Naime, postoji u blizini našeg grada šuma u kojoj je nasilnom smrću umrlo puno ljudi pa se kroz godine stvorio ogromni negativni naboj koji se na moje zaprepaštenje fizički manifestira. Jednom prilikom je to bila ogromna hrpa na brzinu sklepana hrpa trulog i smrdljivog mesa, dok je jednom drugom prilikom to bila sjena koja je dolazila iz mraka, znači sa strane suprotne izvoru ikakvog svjetla. Mnoge noći nisam spavao od straha i smrada koji mi se zavukao u um. I za kraj, još malo o K. Njegov cilj je okupiti trupu istomišljenika, pronaći Longinusovo koplje i vladati svijetom ili tako nešto slično tome.
Alkohol
Primijetio sam da sve moje pijanke završavaju tako što ja završim spavajući. Znalo je biti nezgodnih situacija. Prije nekih mjesec dana, zaspao sam u diskoteci i "nježno" me probudio redar našamaravši me i izbacivši me van. Stvarno sam bio loše volje zbog toga. Smanjio sam nakon toga unos alkohola na minimum koliko mi je potrebno što bi značilo svaki put kad je moj kum žedan, popijem čašu dvije piva ili gemišta. Nije toliko strašno koliko sam mislio da će biti iako sam počeo misliti da mi je kum alkoholičar što stvarno nije lijepo.
Depresija
Naravno, depresivne epizode još uvijek traju. Vjerojatno nikad ni neće prestati bez profesionalne pomoći, ali ne želim da mi itko kopa po glavi i traži tamu. Radije ću to zadržati za sebe. Želim se promijeniti, biti sretniji, ali stvarno ne želim pomoć psihologa. Liječe me moj anđeo i moj demon, ovisno o tome tko mi je bliže u tom trenutku. Epizode ponekad traju i po tjedan dana bez prestanka, a ponekad traju samo sat ili dva.
21.07.2010. u 23:56 ý 0 Komentara ý Print ý #
Naravno. Ništa nije trajno. Tako ni trezvenost. Opet sam se propio. S time (naravno, možda bi se to dogodilo i bez alkohola) se vratila i depresija. Tama me pomalo obuzima. Počinjem sam sebi smrditi koliko sam loše. Zadnja tri-četiri dana su me bacila s jednog životnog dna na drugo pa na treće. Gadim se sam sebi. Ne pomaže mi ni zaštitnik, ni djevojka, ni prijatelji. Naravno, žele pomoći, ali ja to moram srediti sam u svojoj glavi. Samo, čini mi se da sam izgubio volju da opet iznova gradim sebe. Pisanje me najviše tješilo prošli put, možda uspije i ovaj. Ne znam koliko stranica ću morati ispisati, ali ako mi pomogne vrijedit će svake uložene sekunde. Žalim što kvarim raspoloženje svojim voljenima. Neki su već osjetili moju negativnost, a nadam se da ću se oporaviti prije nego uspijem opeći i ostale. Moram se sabrati. Teško je. Naravno, nisam od onih koji uzimaju lakši put. Borit ću se. Koliko god to teško bilo. Volim život previše da bih ga se odrekao. Treba okrenuti sve na pozitivno. Ogromna snaga mi treba. I podrška. Više nego ikad. Mrzim kada sam toliko slab da se moram pouzdati u tuđu pomoć. Pogotovo onda kada sam sebi ne želim pomoći dovoljno. Zanimljivo je kako idem iz krajnosti u krajnost kako ovo pišem. Hoću bit bolje, neću bit bolje... Ne znam što to znači. Vjerojatno dio koji još nije potonuo. Zadnji ispruženi prst na ruci koja grabi prema svjetlu dok ju tama guši.
19.05.2010. u 22:06 ý 0 Komentara ý Print ý #
Kratka verzija
- 30.11. rođen sam
- 1.12.-3.5. mala koma i prvo naviještanje mojeg JA
- djetinjstvo mirno uz brojne bolesti (upala srednjeg uha, sinusa, bronhitis, da nabrojim samo neke)
- teška vremena, stari poludio, nema se para, drugi nagovještaj mojeg JA
- mala škola gdje izražavam svoj intelekt i zainteresiranost za svašta
- osnovna škola gdje prolazim s odličnim uspjehom sve razrede, treći i četvrti nagovještaj mojeg JA, prva ljubav (nesretno završila), jedino prijateljstvo koje traje do danas, odluka da ću ići u ekonomsku i da ću ići kasnije na financijski menadžment, prvo pijanstvo, prva cigareta, uglavnom, puno prvih stvari, dvije slomljene noge, prva pjesma koju sam napisao…
- upisi u srednju – pao sam na liječničkom za tehničku školu (tak i tak ne bih išao, roditelji me ne bi pustili, a i nisam htio ići), vrbuju me u matematičku gimnaziju, odbijam i upisujem ekonomsku
- srednja škola – eksperimentiranje s alkoholom i drogama, religijama (zaustavio sam se na Jebeš to, imat ću svoju vjeru), nebrojene ludosti, nova prijateljstva, knjigovodstvo, konačno formiranje mojeg JA, kronični nedostatak interesa za školu (ulazak u okultne vode), eksperimenti s frizurama, alkoholičarska depresija, bipolarni kompleks, kasnije izolacija, postao sam Internet celebrity, renesansa uma i vraćanje umjetnosti, odustajanje od umjetničke karijere, izdavanje kratkih priča u određenim časopisima, bezuspješni roman i ep, još dvije nesretne ljubavi, državno natjecanje iz knjigovodstva
Duga verzija
Znači, krenut ću kronološki. Da se nisam rodio, ne bih ju upoznao, to je definitivno. Pola godine komatoznog stanja razvile su nešto mračno u meni (iako tada još nisam bio razumno biće) što je važan dio mog ukupnog razvoja. Nisam bio mali nikada, oduvijek sam najviši u razredu, a bogme imam i kila. No dobro, ne govorim o takvom razvoju. Kasnije ću tek doznati zašto i kako se probudila ta tama. Kroz djetinjstvo sam patio od raznih bolesti vezanih, vjerojatno, uz komu, kao i od nedostatka očinske figure (prvo kroz rat, a kasnije i bolnice) što kod mene javlja jaku feminiziranost (tako da nisam običan dječak). Kasnije, za vrijeme odsustva oca, druga navala stvari koje će me definirati. Nismo imali novaca pa sam odlučio da se mojoj djeci to nikad neće dogoditi (prva aspiracija besmrtnosti se također tu javila), razvijam interes za strane jezike (do male škole sam naučio engleski i njemački, bog blagoslovi satelitsku televiziju i PUNO slobodnog vremena). Za vrijeme male škole sam već znao osnovne računske radnje i pisati, grčki i nordijski panteon, barem 40 vrsta dinosaura, općenito sam znao previše za tu dob. Kroz osnovnu školu sam prošao kao uragan. Stvarno su to bila dobra vremena, no da ne duljim, najvažniji događaj je upoznavanje mog, nazovimo ga, anđela zaštitnika, kao i prve djevojke. U sedmom razredu, malo prije nego što sam upoznao svog anđela, počeo sam ispitivati sve što smo učili na vjeronauku i iz revolta počeo slušati heavy metal. U sedmom sam razredu također odlučio što želim raditi u životu. Odlučio sam biti financijski menadžer. U osmom razredu sam bio na prekretnici, prijatelj ili djevojka. Odabrao sam krivo što je dovelo do teškog psihičkog stanja no to sam brzo zavukao nazad u sebe i držao pod kontrolom. Padam na liječničkom pregledu za tehničku školu (zbog boležljivosti i kojekakvih drugih faktora). Upisujem ekonomsku. Prvi problemi sa spavanjem. Treći dan prvog razreda profesor knjigovodstva me uzeo u svoj patronat. To se vjerojatno ne bi dogodilo da nisam noć prije ostao do 2 sata u noći za računalom. Naravno, bio sam mu miljenik i najbolji učenik iz knjigovodstva, što je jedini predmet uz engleski i tjelesni koji sam kroz sve 4 godine imao odličan. Počeo sam izlaziti. Nikada nisam shvatio zašto me sve cure žele (nisam lijep, nemam novaca, bla bla). Započeo eksperimente s religijama (tada sam se deklarirao kao sotonist)… Drugi razred. Već sam razvio svoju sklonost prema alkoholu i tu i tamo kojem jointu. Nije OK ako živiš u gradu prepunom narkomana. Upoznao drugu ljubav, zgodnu darkericu koja me navukla na HIM, počeo čitati Poea, Baudelairea, de Sadea. Prvi znakovi depresije. Treći razred. Depresija u punom zamahu. Izliječio me moj anđeo. Treća ljubav (i jedina cura koja me odbila) me spustila na zemlju. Izolirao sam se od svijeta. Proveo godinu u svojim mislima i relativno mirno. Ošišao kosu. Četvrti razred. Preporođen, ojačan svim životnim iskustvima. Vratio sam se svetiji nego ikad (ili prokletiji), čist i trijezan. Izborio prolazak na državo natjecanje iz knjigovodstva (još jedna jako važna slučajnost). Izvukao se iz izolacije (počelo se pričati da sam homoseksualac, pa sam morao dokazati suprotno), radio još svašta po malo. Kasno došao na lokaciju državnog natjecanja (hvala nebesima, inače ju ne bih vjerojatno upoznao). Nisam poznavao skoro nikog. Long story short – sada sam sretan.
12.05.2010. u 00:59 ý 0 Komentara ý Print ý #
Mda, sad ću ja, konjina od 18 godina, pisati o onome o čemu piše dječica od 13 godina. O ljubavi.
Čudno zaista. Ja nisam osjetio agape i eros već jako dugo. Ima sigruno koja godina. Naravno, nisam totalni kreten koji ne osjeća philiju ili storge, ali agape i eros stvarno već dugo nisam osjetio. I onda mi se pojavi anđelica iz vedra neba i sve to promijeni. Prvi put sam ju sreo (navodno, ja se ne sjećab baš najbolje) na županijskom natjecanju prije nekoliko mjeseci da bih ju sad opet sreo na državnom natjecanju. Tu me je pogodila. Sjećam se, došao sam kasno na lokaciju natjecanja i svi su bili večerali. Ušao sam tamo. Zapazio sam nju i kolegicu (koju sam, gle čuda, zapamtio, valjda zato što je bila prva na županijskom) pozdravio, valjda, ne sjećam se 
i tako je sve počelo. Lijepo smo se družili do kasno. Kad sam napokon legao nisam mogao spavati. Napravio sam si još jednu 3u1 kavicu, sjeo na balkon, pušio i razmišljao. Zadrijemao sam kad me probudio moj najbolji prijatelj. Rekao mi je nešto o sudbini, sinkronicitetu, spletu okolnosti koje su se dogodile i koje će se dogoditi i bio je u pravu (Većim dijeelom, zapravo. Jedan dio je zaboravio spomenuti, ludu pijanku ). Sutradan smo se intenzivno družili, bili u Konzumu u šopingu (zaboravio sam dezić i četkicu za zube uzeti od kuće), proveli dan skupa. U međuvremenu sam upoznao još dva lika, A i M koji su zapravo pripomogli ludoj pijanci. Bla bla bla, ja nju želim onako jako, mislim si nemam šanse kraj ove dvojice (jedan govori francuski 
a drugi 80 kila mišića , a ja ništa posebno) i ja ne znam što je to bilo (imam neke blankove u glavi u vezi nekih događaja) i mi završili zajedno. Osjećao sam se prekrasno. Zahvalio sam se svom prjatelju. Kasnije smo samo ležali i gledali se. To je bio onaj presudni trenutak. Nisam ni znao, zaljubio sam se. Svi oni popratni osjećaji od leptira u trbuhu, intenzivnog mišljenja na nju, sve. Dodali smo se na fejsu (to je jedna druga priča i da, moram se kazniti zbog toga, još nisam, sram me bilo, fejs sam napravio, ->to je isto jedan od djelića slagalice, to je ono najključnije! Završni dio te složene jednadžbe). Kad je otišla kući plakao sam, ali ne dugo. Trebao sam se i ja spremiti za polazak. Na brzinu sam nabacao stvari u vrećice i torbe i put pod noge. U petak sam joj napisao prekrasnu poruku koju je trebala dobiti u inbox, ali ja sam kreten se našišao votke pa nisam uspio poslati . Uglavnom bilo je riječi tu o zaljubljenosti, davanju dijela duše (postala bi jedan od velikih dioničara moje duše, ali ne i većinski vlasnik [to čuvam za nešto drugo o čemu ne smijem pričati]). Saznao sam od nje da smo udaljeni 44,4 kilometra. Nisam stručnjak, ali broj 4 je simbol stvaranja uglavnom. I da, baš ta udaljenost je kod mene stvorila želju da stvorim vezu koja će trajati. Teško mi je biti daleko od nje, ali pronaći ću ja put do njenih očiju prije ili kasnije. Našao sam zgodan citat koji govori o broju 4:"Spuštanje ideja na zemlju dužnost je broja četiri. S upornom odlučnošću, on uzlete mašte pretvara u stvarnost. " Nisam bio daleko, a i google (drugi veliki prijatelj) mi je pomogao u vezi sa stvarnim značenjem.
04.05.2010. u 00:19 ý 0 Komentara ý Print ý #
Eh, da. To bih bio ja. Mislim da me taj opis najbolje opisuje. Antiheroj ili kao što naslov kaže, crni vitez na bijelom konju. Ne smatram se herojem. Nikada to nisam ni htio biti. Dobro, to što imam mesijanske aspiracije se ne računa. Mogu biti kakav jesam, a opet biti mesija. No to nije tema ovog posta. Tema je to kako sam ja, od svih ljudi, odlučio učiniti nešto u korist drugoga bez skrivenih primisli ili očekivanja nečega zauzvrat.
Postoji djevojka koja je išla s nama u razred, ali je pala godinu. Stvarno je omiljena u našem razredu i stvarno ne bi bilo u redu da ne slavi maturalnu zabavu s nama. I tako sam ja odlučio. Povest ću ju na maturalnu. Rekao sam joj: "***, ti si jedna od nas. Ja želim da budeš s nama tamo. Kvragu, cijeli razred to želi. Ići ćeš sa mnom na maturalnu." Taj njezin izraz lica, te suze radosnice, taj topli zagrljaj. Osjećam se kao junak.
Nemam zaista nikakve skrivene namjere u vezi toga. Samo ću platiti njezinu večeru jer je ona moja gošća. Istina, djevojka je stvarno prekrasna, ali ja ju ne želim. Poznamo se predugo (deset godina) da bih sada išao kvariti prijateljstvo.
Jesam li to učinio zato što nisam htio da ona ne bude s nama tu večer ili zato da dobijem naklonost ljudi u razredu sada na kraju ne znam. Možda čak i nije važno. Važno je djelo, a ne namjera.
21.04.2010. u 00:03 ý 0 Komentara ý Print ý #
Zaista ne znam kad sam toliko ostario. Sinoć sam nakon pola godine išao van s ekipom. Nisam se nalio što je prvi put u povijesti mojih izlazaka. Uopće mi nije bilo do toga. Glazba koja se puštala u disku je bila natprosječno dobra što me jako iznenadilo. Sreo sam ljude koje nisam vidio od završetka osnovne (znači četiri godine), pričao, družio se, ali kad sam bario bivšu kolegicu iz razreda shvatio sam da mi do toga uopće nije stalo. Više me boli briga za to koliko sam cura zbario, koliko mi ih je pušilo, koliko sam ih prstenjačio, koliko sam ih jebao i poslije odjebao. Razmišljam nisam li sazrio do te mjere da želim stabilnost u vezi. Što mi to sada vrijedi kad sam na glasu kao ženskaroš. To će se uskoro promijeniti. Otići ću odavdje na jesen. Tamo ću naći djevojku do koje će mi biti stalo. Do onda ću solirati. Nije ni to tako strašno. No dobro, da se vratimo na priču. Odvojim se ja od te bivše kolegice i gledam okolo. Svi pijani, svi se ljuljaju, a ja tamo sjedim trijezan. Onda me lupilo. Odustajem. Vješam svoju staru kožu o klin. Prestar sam za ta sranja. Želim samo miran život bez ekscesa.
11.04.2010. u 23:33 ý 0 Komentara ý Print ý #
Kvragu! (Uvijek je najbolje započeti invokacijom) Do sada smo nebrojeno puta čuli priče o dostupnosti opojnih sredstava mladima. Istina, lako su dostupna. Znam jer sam sve to prošao (cigarete, cuga, travulja) kao i većina mladih. Ništa se nije zadržalo osim cigareta. Dobro sam prošao.
Dobro, nisam htio pričati ni o drogama ni o seksu bez zaštite :) nego o mnogo MNOGO opasnijem problemu. Problemu oružja među mladima.
Vrijeme radnje: zadnjih sedam dana
Mjesto radnje: nebitno, ali negdje u okolici mog grada
Likovi: nazovimo ih R. i S. (sebe ne računam)
Tog četvrtka upita mene R. želim li kupiti kalaša. Ja pitam za koliko. R. kaže za 3000 kuna, dobiš i tisuću metaka. Ja pitam za papire. R. kaže nema papira, nema serijskog broja. Pitam jel Rus ili Rumun. Kaže R. pravi. Mislim ja, to je super oružje ako je tako. Odemo do S. vidjeti tog kalaša. Vidim ja, oružje održavano, čišćeno, masno, "municije ko kenje" kako je rekao Edo Maajka. Prvo puca S. i objašnjava kako se puca. Ja si mislim: "odjebi, pucao sam prvi put sa nekih 12 godina, ne'š ti mene učit." Prepusti S. kalaša R. R. puca i zamalo gubi kontrolu. Ja pizdim, uzimam kalaša i pokažem mu kako. Odustao sam od kupnje, nemam novaca, a i ne volim vatreno oružje. Imam doma brdo noževa i dva-tri mača. Pogodite što više volim :) On meni nudi pištolje: tetejca, gloka devetnajsticu i siga koji je neki dan došao.
Pitam se: Ako je tako u mom malom gradu kako li je tek u velikim gradovima? Koliko su oni naoružani? Što je s ovim današnjim društvom?
Sranje, živo sranje! Uopće ne želim razmišljati o posljedicama pijanih naoružanih balavandera (i bilokoga drugoga). Bio sam proboden nožem, držali su me na nišanu, ali zašto? Čemu sve to?
07.04.2010. u 14:52 ý 0 Komentara ý Print ý #
Danas, u doba globalizacije, gotovo je nemoguće odrediti neko definitivno okružje u kojemu mladi žive. Razvoj telekomunikacije je učinio čuda po pitanju brisanja virtualnih granica. Mladi iz cijelog svijeta su, na neki način, povezani. Europska unija je otišla i korak dalje. Unutar Unije postoji slobodan prolaz ljudi. Bez fizičkih barijera, mladi su u velikom europskom okruženju. Iz Amerike na europsku mladež utječe MTV. No, tako bih mogao u nedogled. Nastojat ću se koncentrirati na okruženje u kakvom prosječna mlada hrvatska osoba živi. Suočeni su s nedostatkom novca, raznim oblicima nasilja (što u obitelji, što u školi, što „na ulici“), lako dostupnim alkoholom i cigaretama za maloljetnike, žrtvovanjima za dobrobit obitelji...
Najćešći problemi s kojima se mladi danas susreć u danas su nedostatak komunikacije u obitelji (što zbog razvoda roditelja, što zbog gubitka roditelja u Domovinskom ratu ili općenito loše komunikacije u naizgled savršeno normalnoj obitelji), pritisak društva, prisutnost i pristupačnost droga, kao i brojni drugi socioekonomski faktori. Iz svega toga javlja se strah. Postaju depresivni, suicidalni, povlače se u sebe jer nemaju s kime pričati o svojim problemima. Boje se boljeg sutra jer kako dočekati bolje sutra kada im je danas loše? Posla nema. Danas više ni fakultetsko obrazovanje nije garancija za uspjeh i sigurnu budućnost. Pitaju se zašto se uopće truditi. Odgovore na to pitanje ne mogu sami pronaći, a nitko ih ne može usmjeriti k svjetlu.
Sredina u kojoj živimo nema nikakve odgovornosti za čudovišta koja je stvorila. Sjećam se vremena kada sam se mogao potući s nekime bez ikakvog straha da ću pri tome izgubiti život. Danas, danas to nije moguće. Sustav nas je naučio da se ubojstvo može oprostiti uz obećanje s figom u džepu. Sam sustav nas tjera na prosječnost (kao i na šutnju i izbjegavanje kontakta s drugima) jer ako se izdvajaš od sredine predstavljaš prijetnju koju treba ukloniti. Čemu onda težiti božanskome ako te sustav tjera da budeš nitko?! Probudi se, izađi u školu, posao, što već imaš, vrati se kući. Čestitamo! Preživjeli ste još jedan dan! Još samo dvadesetak tisuća dana i odlaziš sretniji jer si proživio cijeli život bez da te netko ubio bez trunke grižnje savjesti.
Nema moralnih osobina koje bi se trebalo posjedovati. Tomu nas uči korporacijski kapitalizam. Postigni cilj, bez obzira na cijenu, hrpe leševa i srušenih mostova koji smetaju ostvarenju cilja.
Prepreka na putu za odrastanjem nema jer prebrzo odrastamo i ništa nam ne stigne iskrsnuti.
Želje za uspjehom su jako velike. Ne mora to biti ogroman uspjeh, samo da imam malo više od onoga što su mi imali roditelji da moja djeca imaj bolje djetinjstvo. Time se vode današnji mladi. To je sve divno i krasno, ali kako to realizirati? Mogućnosti su minimalne jer, kao što sam već rekao, tu je sustav koji tjera prosječnosti, nemogućnost zaposlenja čak ni uz fakultetsko obrazovanje... Tu ne vrijedi ona: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.“. Ako ne vidimo nebo i zvijezde, kako biti velik ispod njih?
29.03.2010. u 00:17 ý 0 Komentara ý Print ý #
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
without sin I can\'t make religion
as without sin there\'s no whoredom
and when in my heart god becomes a harlot
I shall sin, sin, sin again
("...every world has its space
every life has its time
every mass has its god
every god has his guillotine... ")
to possess thy mother I desire not
nay, to slay thy father neither
\'tis thy god I yearn to kill
thus reigning universal
with my beak I wanna peck at his face
and from ye golden cups divine blood drink
trespass borders which do not exist
I wanna be born, grow and rise again
and become! become you unity!
be all and nothing equally -
dust ov universe and its essence -
and look attentively
every star is a stone
in the cosmic pavement on which step you
and your oddysey has no beginning
and never look to far, you fool!
\'cause it has no fuckin\' end!
by nails tear this thin membrane
show me ye eye ov revenge
spit out half dead foetus out-consciousness
long live the man!
to god - quick death!
(your god is dead now...)
Ništa više nije istina. Pojelo me. Raspadam se. Treba pronaći snage za ponovno sastavljanje.
DeSiGn InFo
Designer:
Zoka ý Design
Image hosting:
ý
Software:
Microsoft Frontpage 2003
Adobe Photoshop
Notepad
